subota, svibanj 9, 2009
„Opet si iza sebe ostavio dlake u kadi!!!“ - vrištala je Pepeljuga iz kupaone.
Princu se stisnuo želudac. Proklete navike koje nikada nije stekao… Nikada nitko od njega nije tražio da otušira kadu nakon tuširanja, to su uvijek radile sluge, nije mu padalo na pamet da se i to mora.
Prišao je kupaonskim vratima s osjećajem krivnje u grudima. Pepeljuga je mrzovoljno tuširala kadu i skupljala dlake na finom situ koje se nalazi na otvoru u kanalizaciju. Ona zna voditi računa o sitnim stvarima, kao što je to sito. Takvi detalji olakšavaju život, omogućuju da se on drži pod kontrolom, da ne dospijemo u kaos. Zahvaljujući situ, dlake se neće nakupljati u vodovodnoj cijevi, s vremenom ju zaštopati i napraviti veliki problem od malog. Potrebno je samo svaki dan iza sebe lijepo otuširati kadu, dlačice koje su se skupile u situ pažljivo pokupiti i baciti u školjku za WC… Zar je to toliko teško zapamtiti?
Mrzila je njegov nemar. Mrzila je njegov odgoj. Dok je ona rintala pod maćehinom čizmom, on je živio bezbrižnim životom maženog djeteta. Dok je ona učila što su prave vrijednosti i kako se odnositi prema životu, on se bezbrižno igrao. I naravno, nastavio bi se igrati i sada. Cijeli život. Bez trunke odgovornosti.
Za sve njene prigovore njegov odgovor je uvijek isti: Pa prepusti posao slugama. I pokušala je. Nitko, niti jedna služavka, nije bila u stanju održavati red bolje od nje. Kad bi našla dobru domaćicu, rado bi se riješila gomile posla u ogromnom dvorcu, ali… tko to može napraviti tako dobro kao ona? Niti jedna služavka ne polira srebrninu nakon pranja na način da bude besprijekorno čista, bez trunke kamenca ili prašine. Niti jedna pri glancanju parketa ne čisti prostor među daskama čačkalicom, a tamo se toliko prašine i masnoće nakupi. I kada ih natjeraš, naprave to aljkavo i preko volje… pa kako te žene žive u vlastitoj kući, u svinjcu?
I evo ga. Stoji na vratima. Pognuo glavu kao malo dijete koje je nešto skrivilo. Dosta joj je već te dječje pokunjenosti, htjela bi da jednom počne funkcionirati kao ona, da prestane biti zaigrani dječak, da joj pomogne u tom moru poslova, ali ne na aljkav način kako to uvijek čini, nego kao pravi partner. Da prihvati samo dio njenog posla, imali bi više vremena jedno za drugo. No njemu je sve to besmisleno. Besmisleno mu je prati fuge u kupaoni starom četkicom za zube. Potpuno ignorira činjenicu da će vrlo brzo izgubiti bjelinu ako to ne čine, a boljeg načina nema. Besmisleno mu je brisati kvake na vratima odmah nakon što gosti odu. Njemu je sasvim svejedno što su masni otisci prstiju ostali za njima i što će ih iza toga i on dirati. Besmisleno mu je… ma njemu je sve besmisleno što ga odvlači od njegovih knjiga, besmislenih hobija, lova… vidjela bi ona njega da mora živjeti onako kako je ona živjela prije nego što su se upoznali! Ni ne zna kako je sretan što je uvijek živio u blagostanju.
Okrenula se prema njemu. „Dobro… hoćeš li ti ikada odrasti?“ – pitala ga je umornim glasom žene kojoj je dosta svega. „Hoćeš li prihvatiti činjenicu da, ako prljamo prostor u kojem živimo, moramo ga i čistiti za sobom?“
Na trenutak je šutio. Mrzio je kad se prema njemu ponaša kao prema djetetu. Ali večeras mu nije do svađe, ionako uskoro odlazi na kartanje s vlastelom iz okolice dvorca. „OK, oprosti…“ rekao je pomirljivo „nastojat ću voditi računa o tome da operem kadu iza sebe“.
„Ma nastojat ćeš ti vražju mater.“ – hladno je rekla prolazeći pored njega, brišući ruke. Ni njoj više nije bilo do svađe.
U zadnje vrijeme sve je češće jednostavno - rezignirana. On je bio dijete, ostao dijete i uvijek će to biti.
Da je znala da će ovako biti…
Nikada, nikada ne bi obukla kristalne cipelice i otišla na onaj bal.
nedjelja, listopad 5, 2008
Standardan odgovor koji je većina spremna ponuditi jest: "Da".
Naravno, nakon vrlo kratkog razmišljanja većina će reći "uz određene izuzetke", sjećajući se Fritzla i sličnih monstruma za koje je zaista teško reći da vole svoju djecu.
I tu načelna ljubav prema djeci postaje podložna relativizaciji: Koliko roditelj mora biti loš prema svom djetetu da bi se moglo reći da ne voli svoje dijete? Mora li ga seksualno zlostavljati? Mora li ga tući? Je li dovoljno da ga "samo" potcjenjuje, izruguje mu se, naziva ga pogrdnim imenima?
Je li dovoljno da roditelj samo kaže (i osjeća) da voli svoje dijete, ili to mora biti potkrijepljeno odnosom prema djetetu koji je u stvarnom interesu djeteta?
Ako ne mora, ako je ljubav prema djetetu čisto uvjerenje oca ili majke da voli svoje dijete bez obzira kako se prema njemu ponaša, onda velika većina roditelja voli svoju djecu.
No ako ljubav prema djetetu podrazumijeva viđenje djeteta kao osobe sa svojim potrebama, uvažavanje i ispunjavanje tih potreba (a ne potrebe roditelja da bude dobar roditelj), onda je broj roditelja koji ne vole svoju djecu ogroman. Jer mnogi roditelji ne vide stvarne potrebe svoje djece, nego ispunjavaju ono za što vjeruju da su njihove potrebe.
Majka će tjerati svoju kćer da svira klavir bez obzira kolike frustracije se u kćerki stvarale, jer je to za "njeno dobro".
Otac će remenom tući sina koji je dobio jedinicu, jer je to za "njegovo dobro".
Oboje će biti protiv toga da im se djeca zaposle u dizajnerskom studiju, jer je to "nesiguran posao". Jer trebaju prvo završiti fakultet, a onda postati uvaženi stručnjaci ili manageri.
Oboje će biti sretni kada im se kćer uda za mladića iz ugledne obitelji i rodi im unuka, makar to bilo samo zato što je ostala trudna u noći punoj alkohola i kokaina, zbunjena brzinom života, nedostatkom ljubavi prema čovjeku koji je odjednom postao njen muž i vlastitom nesigurnošću što bi bilo ispravno učiniti... jer srce kaže jedno, a roditelji koji su je oduvijek toliko voljeli nešto sasvim drugo...
Je li ljubav lišena razumijevanja potreba vlastitog djeteta zaista - ljubav?
Na to nećete naći odgovor razmišljajući koliko volite svoje dijete. Jer je odgovor "malo" previše strašan.
Lakše ćete naći odgovor ako pogledate u suprotnu stranu: Koliko su roditelji vas voljeli, razumijeli vas i uspjeli od vas stvoriti sigurnu osobu koja osjeća i zna da je voljena i prihvaćena.
srijeda, rujan 24, 2008
S topica "kasni pubertet"
... Evo kako, po mom mišljenju, nastaje kriza srednjih godina:
Tipičan kandidat za takvu krizu je mladac od dvadeset i koje koji je dobro odgojen i točno zna što želi od života. Stvari rješava po redu, ima ženu koju je relativno mlad oženio, je li zbog toga što je cura ostala trudna ili zbog nečeg drugog, nije bitno.
Tijekom dvadesetih i tridesetih godina svog života taj se čovjek prilagođava svim zahtjevima okoline: Šefu na poslu nastoji biti dobar radnik i suradnik, očekujući napredak u karijeri i postupan rast plaće. S kolegama nastoji biti dobar, podnosi i njihov dio tereta kad god treba, svoj dio posla odrađuje besprijekorno, a uvijek je raspoložen i za pivicu poslije posla. Ženu koja je po definiciji vječno nezadovoljna zbog toga što stari, zbog šefa koji je maltretira, zbog djece koja joj ne daju mira, zbog kućanskih poslova koji su joj na grbači, zbog nove strije na dupetu itd. nastoji umiriti, oraspoložiti, emotivno zadovoljiti (ne i seksualno, njoj nije do seksa, bar ne s njim). Djecu obavezno vodi u park, kazalište, na utakmice, izlete, zimovanja i ljetovanja. Prijatelje iz djetinjstva je izgubio, neke nove upoznali su on i njegova žena u paru i sada se tako, u parovima i druže na obiteljskim proslavama i svečanostima - za ništa drugo nemaju vremena, a za neke intimnije odnose i ispovijedanja o tome što ih muči nemaju ni volje.
U tom ozračju prođu dvadesete. I tridesete. A onda se čovjek nađe na polovici svog života (bar on tako procjenjuje) i shvati da su mu plaća i radno mjesto i dalje isti ili s mršavim pomakom, da mu je žena uz sav njegov napor i dalje nezadovoljna, da seks bez moljenja nije dobio već koje desetljeće, tj. da je kao muškarac gotovo kastriran, da mu djeca već ulaze u pubertet, a on s njima nije izgradio nikakav odnos, osim što ih vodi kud mu žena naredi, da pravih prijatelja kojima će se obratiti za više od večeri provedene uz piće ni nema i da je u stvari - sam.
Tužno sam. I da nitko ne misli na njega i njegove potrebe. Da život prolazi, a on od njega ništa ne dobiva.
I onda sam sebi kaže: Krajnje je vrijeme da od života nešto i - uzmem.
Tada porivi koji su petnaestak godina (ili više) zatomljavani izbiju na površinu. Hoće li to biti motor, bijesni auto, ljubavnica ili nešto treće, sasvim je irelevantno. Što god bilo, radi se samo o čovjeku koji je navalio na užitke onako kako dugo izgladnjivan čovjek navali na hranu.
Okolina, naravno, ostaje zgranuta tom promjenom. Prije svega žena, koja se sada sama mora brinuti za svoje strije i koju muž više ne moli za seks. Naravno, ovakav kakav jest, on više ne odgovara nikome od ljudi koji su ga okruživali i koji su se s indignacijom uvijek odbijali družiti s takvima kakav je on sad. Zbog toga ga počnu optuživati da je nemoralan ili ismijavati da je djetinjast, da je ušao u drugi pubertet.
Ovakvo halapljivo utaživanje potreba završava relativno brzo na dva načina.
Jedan, onaj gori, jest taj da se čovjek pod pritiskom okoline i vlastitog osjećaja krivnje nametnutog odgojem vraća u stari, ustaljeni način ponašanja. Sve ostaje kao prolazna epizoda u njegovom životu, njegova žena ga dobrohotno prigrljuje (i dalje mu ne dajući bez molbe, naravno) i sve mu oprašta, gorda i velika u svojoj žrtvi, prijatelji ga suosjećajno tapšaju po ramenu i smješkaju se zbijajući šale tipa "zašto bi tebi bilo bolje nego nama", a naš muškarac, s osjećajem da je kasno za velike zaokrete u životu, pokorno se ponovno prihvaća uloge koju je imao i u kojoj će čekati kraj života.
Drugi način kako ovo može završiti jest da čovjek ustraje na tome da ima pravo na svoje potrebe i to pod bilo koju cijenu, uključujući i promjenu posla, prekid prijateljstva ili razvod braka. Nakon što utaži prvu glad za ispunjenjem svojih potreba, on je spreman funkcionirati normalno, ali ne pod uvjetima koji su mu do tada bili nametnuti, već sam sudjeluje u stvaranju uvjeta, očekujući od okoline da se tome prilagodi ili da se odnosi prekinu.
To, naravno, ima za posljedicu daljnju osudu stare okoline, ali i stvaranje novog kruga poznanstava, prijateljstava i veza s ljudima kojima taj čovjek odgovara baš onakav kakav jest, autentičan i prirodan.
srijeda, rujan 10, 2008
"Dao bih život za svoje dijete. To je vrhunski dokaz da volim svoje dijete više od sebe."
Je li?
Isti čovjek će u jednoj rečenici reći "Dao bih život za svog sina, ali zadavio bih ga golim rukama kad bi saznao da je peder!".
Majka koja je spremna za svoje dijete otići u vatru i sama izgorjeti da ga spasi, istom će djetetu tisuće puta u "odgojne svrhe" reći: "Što si to napravio! Sad te mama više ne voli!" - i ostaviti zbunjeno dijete u tom uvjerenju.
Zašto, ako vole svoje dijete?
Roditelji vole misliti da vole svoje dijete. I na ovaj si način, spremnošću za žrtvovanje svog života, jednostavno dokazuju da je to istina. No ljubav prema djetetu dokazuje se na puno jednostavnijim, svakodnevnim stvarima. Razumijemo li svoje dijete? Poznajemo li ga dovoljno da znamo koje su njegove želje i potrebe i jesmo li spremni te njegove potrebe ispunjavati? Možemo li razlikovati njegove potrebe od svojih?
Jesmo li u stanju biti sretni i tako mu vlastitim primjerom pokazati da je sreću u životu moguće naći?
Na takvim stvarima roditelji padaju. A ne na davanju života za svoje dijete.
Ako je to tako, ako davanje života za svoje dijete nije dokaz ljubavi prema njemu, kako to da su i oni koji ne vole svoje dijete spremni na samožrtvovanje do samouništenja?
Odgovor je - zbog sebe. Njihova je vlastita slika o sebi kao dobrom roditelju toliko čvrsta i njima važna da im je nezamislivo da to ne učine. Kada ne bi spasili svoje dijete grižnja savjesti i samoosuđivanje stvarno bi bili nepodnošljivi. No ti osjećaji, ma koliko bili jaki, nisu ljubav prema djetetu.
Za kraj još jedna moralna dilema: Recimo da ste roditelj dvoje djece koja nemaju drugog roditelja i da je jedno u životnoj opasnosti. Žrtvovanjem svog života spasiti ćete to dijete.
Hoćete li svoje dvoje djece ostaviti bez roditelja ili ćete jednom djetetu osigurati da pokraj sebe ima barem jednog roditelja?
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Ona tone u san.
Preko nje je bijeli pokrivač, na licu osmjeh. Osmjeh koji je davno na licu nacrtala, osmjeh koji svaki dan daruje cijelome svijetu.
Ona je omiljena zbog svog osmjeha, zbog iskre u očima, zbog tople riječi. Ona je uvijek spremna pomoći, njene su riječi one prave koje podignu posrnule, razvesele tužne, razbistre suzne oči.
Ona tone u san.
Njeno je disanje sve mirnije. Dan na prozoru davno je nestao u plavetnilu sutona i crnilu noći koja se uvukla u sobu.
Ona voli svoj posao. Nije joj problem raditi od jutra do mraka, uživa u tome. Kolege ju vole jer je uvijek spremna pomoći, ponijeti teret posla zajedno s njima. Šefici nikada nije rekla "ne", svaki zadatak odradi bez pogovora, savršeno, precizno, lakoćom osobe kojoj je sam rad očito važniji od karijere.
Ona tone u san. Tijelo joj je potpuno mirno, spokojno, bez pokreta.
Ruke su joj hladne. Ali ona to ne osjeća.
Ona je prekrasna kćer svojim roditeljima. Nikada nije pravila problema, nije pušila, nije pila, znala se zabaviti, ali je znala i obaveze. Roditelji su ponosni na nju, ona je razlog zašto su oni sretni, zašto njihov život ima smisla. Puno joj daju, ona im jednakom mjerom vraća.
Ona tone u san.
Po bijelom su pokrivaču razbacane prazne kutije tableta.
Crnilo noći tiho se prikrada i polako topi osmjeh na njenim usnama.
srijeda, srpanj 23, 2008
Ušla je u ordinaciju. Nije izgledala onako kako ju je zamišljala. Bila je to topla prostorija, puna drveta, knjiga, raznih sitnih detalja i amajlija pokupljenih posvuda po svijetu. Na njegovom stolu na zadnjim nogama stajao je slonić od žada s nekog putovanja kroz Indiju, na policama su se kočoperili crnački kipići na neproporcionalno visokim nogama…
A on…
Da, takvog ga je vidjela prošli tjedan na predavanju, kad se odlučila javiti. Topao pogled iza velikih naočala, gusta sijeda brada, duga kosa svezana na tjemenu… cijela figura odavala je dragu, toplu osobu punu životne mudrosti, znanja i iskustva. Čovjeka u čijoj se blizini osjeća zaštićeno, onako kako se nije osjećala dugo. Već više od desetljeća, otkad je progone noćne more i strahovi...
On će ju razumjeti. On će joj pomoći odagnati slike koje joj se stalno vraćaju.
Osmjehnuo joj se, rukom joj pokazao da sjedne u fotelju nasuprot njega. „Kaži, dete moje, u čemu je problem? Šta to ima u tvojoj glavi, šta te muči?“
Počela je priču. Pričala mu je o snovima. O jezivim događajima koje je sanjala. Zahvaljujući njenoj majci koja ju je na vrijeme poslala kumi, daleko, što dalje, nikada ih nije vidjela.
Nikada više nije vidjela ni oca. Ni brata.
Pričala je o vapaju umirućih u svojim snovima. O slavlju krvnika.
Pričala je o razdvojenim majkama i sinovima, ženama i muževima. O sebi kako luta i traži oca praćena požudnim pogledima krvnika, iza svake sljedeće okuke misli da je tu, a onda shvati da ga i dalje nema…
Pričala je o bratu koji još čeka negdje u mraku da ga nađu. Iz tog je mraka zove pružajući ruku na kojoj vise komadi kože i mesa…
„… sestro mila, pomozi… ne ostavljaj me ovdje…“
On je pažljivo slušao njenu priču. Otvorila mu se, pričala o tome riječima svoje majke kako je sve to bilo, kako su joj odveli svu rodbinu, sve muškarce. I kako su svi pobijeni. Da, cijeli svijet zna tu priču, ali njoj je bilo važno to što je tu on, što baš on sluša o tome s toliko pažnje, toliko suosjećanja, što mu priča svoju osobnu priču. Ovdje, u ovom gradu, malo je ljudi kojima o tome može pričati. Za njega osjeća, za njega zna da mu sve može reći, da će razumijeti. Da će pomoći da snovi prestanu…
Prišao joj je. „Drago dete, da bi se rešila svoje muke, važno je da veruješ u ono što ću da ti kažem: Tvoji su u raju. I dobro im je, čekaju tamo tvoju majku, a i tebe, da im se pridružite kada bude vreme. Prestaće ti se javljati kad ih ti prestaneš pozivati. A da bi to naučila, moraćemo se videti više puta. Danas ćemo tek da započnemo sa biotretmanom, molim te da zatvoriš oči…“
Nakon pola sata napustila je ordinaciju ispunjene duše, smirena kako već davno nije bila. Rekao joj je da snovi neće odmah nestati, ali će užasi u njima biti sve manji. Vjerovala mu je. Vjerovala je da su otac i brat mirni. Ma gdje se njihov grob nalazio.
Promatrao ju je s prozora dok je odlazila u noć.
Uzdahnuo je. Bilo mu je ipak žao djevojke.
No ne toliko da bi se pokajao.
Viši ciljevi su ipak viši ciljevi, zar ne?
četvrtak, veljača 28, 2008
"Kako to misliš 'Ja nisam važan'? Tko je važan, ako ti nisi važan?!?!? Budalo, pogledaj se!!!!! Pa nitko, nitko na ovome svijetu nije važniji od tebe!!!!!
POČNI ŽIVJETI
SADA, NE ČEKAJ BUDUĆNOST, JEDINO ŠTO TE ČEKA U BUDUĆNOSTI JE
SMRT!!!!!!"
Uzalud je Zijah skakao i vrištao po pozornici. Nije mu ništa pomogao paničan izraz lica, ozbiljnost kojom je to govorio svakome u publici.
Publika je urlala, vrištala od smijeha, bračni parovi ismijani njegovom predstavom brisali su suze iz očiju, držali se za trbuhe, previjali se na stolicama...
A on im je opet, kao što to čini već godinama, govorio da vrijeme prolazi. Da ga uzalud troše ne čineći ništa da žive sretno. Da žive tuđe živote, a ne svoj. Da za neuspjeh okrivljuju sve druge, samo ne sebe. Da su se grčevito, u strahu od mraka, uhvatili za obitelj koja ih ne voli i koju ni oni, u stvari, ne vole, samo im je to teško priznati.
Zašto je sve to tako smiješno? Zašto ga nitko ne čuje iako viče iz sve snage, potpomognut mikrofonom i zvučnicima?
Zar je stvarnost toliko beznadna da nam kao jedina alternativa tom beznađu ostaje ciničan smijeh i izrugivanje nad vlastitom sudbinom?
nedjelja, veljača 24, 2008
Često čujem tu frazu. Ili fraze.
"Život nije jednostavan kakvim ga ti zamišljaš."
"Da, ali... ne razumiješ u kakvoj sam ja situaciji. Vrlo je komplicirana."
"Sve je to teorija, ali život nosi svoje... i ne može se tako."
Je li život kompliciran? Jesmo li zauvijek zarobljeni u našim odnosima poput žene u priči "
Let"? Postoji li način da nam u životu bude jednostavno i - lijepo? Koja je cijena te ljepote i jesmo li je spremni platiti? Ponekad nismo. U strahu od cijene da nam bude lijepo, da budemo slobodni i sretni, ostajemo u mučnoj situaciji. To se odnosi na sve i svakog - ljudi ostaju na sigurnom poslu na kojem ih šef maltretira, jer ne žele otići u nepoznatu situaciju u drugoj firmi. Ostaju u braku u kojem ih žena/muž psihički uništava iz dana u dan, užasnuti mišlju da krenu dalje sami, s novom nadom, ali i novim nepoznanicama. Trpe nasilje vlastitih roditelja već duboko u zrelim godinama, bojeći se otisnuti od njih...
I svatko od njih ima kompliciran život. Svatko za sebe nalazi razloge i opravdanja zašto je u takvoj situaciji, razloge koji se čine vrlo opravdanima, koje će čak i okolina podržati i opravdati. Jer... život nije jednostavan, zar ne? Život traži kompromise, zar ne? Život traži žrtvu, zar ne?
Ne.
Kompromise i žrtvu traže ljudi oko nas, često upravo oni koje mislimo da volimo i da vole nas. Život je onakav kakvim ga sami stvorimo, a biti će vjerojatno ljepši ako s ljudima oko sebe surađujemo, ako ih volimo i dajemo im zbog sebe i bez žrtve, dajemo zato što osjećamo zadovoljstvo samim činom davanja, a ne zato što mislimo da moramo dati kako bi drugi zbog toga bili sretni. Ako to ne možemo s ljudima koji su oko nas, trebamo pronaći ljude s kojima to možemo.
Stvari se u životu mogu držati jednostavnima, ali za to treba hrabrosti, jer nas od djetinjstva uvjeravaju da nije u redu ako živimo jednostavno i u skladu sa samima sobom, s vlastitim prioritetima. Cijeli život, od rođenja na dalje, traže od nas da se prilagođavamo ili pokoravamo. Mnogi odluče da će prilagoditi ili pokoriti druge, kako oni sami to ne bi morali činiti.
Nije ni čudno što većina nas misli da će se nešto strašno desiti ako ne činimo jedno ili drugo. No i jedno i drugo vodi kompliciranom životu, mreži kompliciranih odnosa u kojima gubimo osjećaj tko smo mi sami, očišćeni od tuđih želja i zahtjeva, očišćeni od vlastite potrebe (nastale uslijed straha od pokoravanja) da druge pokorimo ili promijenimo.
Zato je ponekad dobro jedno vrijeme biti sam, doći u dodir sa samim sobom, sjetiti se tko smo. Očistiti svoju dušu od tuđih prohtjeva i vlastitih zahtjeva prema drugima. Shvatiti da je život u svojoj biti jednostavan... i onda ga dalje u životu održavati takvim.
nedjelja, prosinac 16, 2007
S topica "Totalitarna ideologija obitelji":
Obitelj je temeljna okosnica svakog društva, od početka povijesti do danas. Pružala je osnovnu zaštitu svojim članovima koju niti jedna druga institucija nije mogla pružiti - ljudi koji su živjeli zajedno i bili povezani krvnim srodstvom štitili su jedni druge koliko su mogli od smrti uslijed gladi ili bolesti, od pljačke i prirodnih nepogoda. Zbog preživljavanja u surovim uvjetima ljudi su žrtvovali obitelji vlastitu individualnost i slobodu.
Tek je u najnovije doba razvoj društva omogućio pojedincu da preživi i bez obitelji, što je imalo za posljedicu razvoj individualizma i osobnih sloboda. Pojedinac je počeo tražiti ne samo preživljavanje, već i veću kvalitetu života, u čemu se obitelj često (ne uvijek) postavlja kao kočnica. Veliki broj istraživanja ukazuje da je obitelj prilično nasilna institucija, koja će na jednoj razini štititi preživljavanje pojedinca u odnosu na okolinu, ali na drugoj razini neće prezati ni pred čim, od fizičkog zlostavljanja do psihičkog maltretiranja, da bi pojedinca uklopila u mentalitet obitelji. Ako se pojedinac tome i dalje odupire, obitelj će ga često odbaciti, što je u suprotnosti s osnovnom definicijom ljubavi prema pojedincu.
No obitelj ni ne postoji zbog ljubavi, nego zbog preživljavanja. Ljubav je tu samo sredstvo, "ljepilo" za obitelj, ali je interes obitelji uvijek iznad interesa pojedinca.
Nova obitelj, koja se razvija u današnje vrijeme, puno je uža od nekadašnje i time fleksibilnija u odnosu na zahtjeve pojedinca. To je i jedini način da institucija obitelji preživi izazove ovog vremena - poštovanje potreba pojedinaca u njoj, pa i po cijenu raspada jedne i stvaranja novih obitelji.
četvrtak, studeni 29, 2007
Događa li vam se da za prijatelje ili partnere odabirete uvijek iste tipove i da vam se zbog toga čini da su "svi muški (ili žene) isti"?
Osjećate li se ponekad zarobljeni u uvijek istom krugu bez izlaza?
Čini li vam se da na situacije u svojoj okolini reagirate neadekvatno, ali si ne možete pomoći?
Uzrok svega toga nije ni u vašoj prirodi i karakteru, ni u neprijateljskoj okolini, već u obrascima ponašanja koje nesvjesno ponavljate.
Obrasci ponašanja (ili tzv. životni scenariji, dobro su opisani u Steinerovoj knjizi "Scripts People Live") su stručan pojam koji označava ponavljanje istih obrazaca ponašanja u životu bez obzira jesu li adekvatni trenutnoj situaciji ili nisu. Pri tome nije važno čini li čovjek nešto na isti način kao i roditelji ili čini nešto baš suprotno od njih - i adaptacija i bunt prema roditeljskom ponašanju pokazatelji su ovisnosti o ponašanju roditelja. Obrasci ponašanja ne nasljeđuju se doslovno od roditelja - određeni obrazac ponašanja roditelja može inicirati drugačiji obrazac ponašanja kod djeteta, ali je činjenica da se obrasci razvijaju shodno djetetovoj interpretaciji ponašanja roditelja, pri čemu su važni i roditeljevo ponašanje i djetetova interpretacija - no ona opet uvelike ovisi o prethodnom ponašanju roditelja prema djetetu, pa iz toga slijedi zaključak da roditelji (ili druge roditeljske figure, ako roditelja nema) u djetinjstvu oblikuju naše obrasce ponašanja u kojima se osjećamo sigurni, čak i ako nam donose neuspjeh. Naravno, tih obrazaca nismo svjesni i smatramo ih nepromjenjivim dijelom svoje prirode i karaktera, a skloni smo uzroke negativnih efekata takvog ponašanja pripisati okolini ili sudbini.
Kako je ključ uspješnosti u životu fleksibilnost i prilagođavanje okolnostima, svaki nas besmisleno ponavljani obrazac ponašanja udaljuje od uspješnosti i unutarnjeg osjećaja zadovoljstva, jer niti jedan obrazac nije ispravan odgovor na svaki događaj i promjenu u okolini. Zato je važno prepoznati svoj obrazac ponašanja i naučiti kako ublažiti njegov intenzitet i kako na promjenu u okolini reagirati spontano i u skladu s promjenom, a ne po unaprijed naučenom obrascu.
srijeda, studeni 28, 2007
Prvo je dijete dobila slučajno, neplanirano. Zatrudnila je. Nije joj padalo na pamet imati dijete, ali odjednom su svi oko nje bili jako sretni. Odgojena je tako da je abortus najveći grijeh, nije ni pomislila na to. Vrlo brzo shvatila je da joj je najbolje da želi dijete. Uvjerila se u to i čak uživala u tom svojem osjećaju. Povremene impulse želje da ima dijete pretvorila je u stalan osjećaj da bi htjela imati dijete.
Dolazi na brzinu sklepano vjenčanje. Porođaj. Muž se ne ponaša po njenim očekivanjima, ona se osjeća napušteno, depresivno... povremena pitanja je li stvarno željela dijete potiskuje, jer sada to više nije ni važno, dijete je tu...
Dijete raste, ona se prilagodila. Nema više vremena za svoje društvo, za izlaske, dijete je zahtjevno, kile od porođaja su ostale, na muževom pogledu vidi da više nije privlačna, ali to nije ni bitno... ipak je u ljubavi prema djetetu našla utjehu, sve svoje emocije posvećuje njemu jer dijete ju nikada ne iznevjerava. Barem dok je tako malo...
Ali dijete raste i sve je zahtjevnije. Pokazuje svoju volju. Na njeno "ne" baca se na pod i vrišti, izluđuje ju, ne zna što bi s njim, kad mu oblači majicu ono skida hlače koje mu je sekundu prije obukla... čezne za danima kad je u zraku prevladavao miris mlijeka i kad je dijete bilo samo malo, gugutavo stvorenje koje je bilo dovoljno nahraniti i utopliti da bude mirno i sretno.
A okolina pita "... i kad će drugo...?". Lagani pritisak se nastavlja, ona se ježi pri pomisli da se sama brine o dvoje djece, da opet prolazi isto... ali ipak joj s vremena na vrijeme misli pobjegnu na crvene pune nasmijane obrašćiće njene male bebe, na prizor koji bi ponovno voljela vidjeti, osjećaj beskrajne nježnosti prema bespomoćnom djetetu koji bi ponovno voljela doživjeti, a s ovim malim vragom koji je već u vrtiću to više ne može. Divan je, živ je, voli ga najviše na svijetu... ali izludi čovjeka...
I muž inzistira. Što se tiče njega, on bi htio petero. Ali ne bi brinuo za niti jednoga. Je li OK da mu ipak podari još jedno? Ne mora pet... ali dvoje... bilo bi OK... Možda će ih drugo dijete ipak zbližiti, možda će biti više kod kuće...
Opet ostaje u drugom stanju. Rađa drugo dijete.
Ciklus se ponavlja.
Muža opet nema.
Stariji je sin ljubomoran na novu kćer, postao je nemoguć, nasilan, mora svake sekunde paziti na njega. Ona ne spava, nikada. Nema vremena.
I više ne zna što je, u stvari, bila njena želja.
četvrtak, studeni 15, 2007
S topica "Pravda":
Pravda realno ne postoji kao kategorija van ljudske psihologije, ali svi ljudi imaju osjećaj za pravdu. On je uočen već kod trogodišnje djece, koja reagiraju na nepravdu u igri. Osjećaj za pravdu je osjećaj proporcionalnosti u odnosima - ako smatramo da se netko ne ponaša prema okolini (ili prema nama) onako kako se okolina (mi) ponaša prema njemu, smatramo da je nepravedan.
No naš nas osjećaj za pravdu može i varati. Ako smo u ranom djetinjstvu prošli kroz traumatične doživljaje i dulje vrijeme osjećali nepravdu, dug nakupljen takvim odnosom trajno oštećuje naš osjećaj za pravednost, jer možemo početi podsvjesno vjerovati da nam je cijeli svijet nešto dužan. Takvi ljudi ne smatraju da je nepravedno npr. pretući i opljačkati nekog, oni samo naplaćuju dug. Po vlstitom kriteriju (kojeg ne moraju biti svjesni) oni nasiljem prema okolini vraćaju nasilje prema njima izvršeno u djetinjstvu.
No i "normalniji" ljudi često griješe u svojim procjenama što je pravedno, a što nije, jer uglavnom im nedostaje informacija da bi ispravno ocijenili: Ne samo da ne znaju u potpunosti što se dogodilo, nego isto tako ne znaju ni sve događaje koji su tome prethodili, ne vide suptilne neverbalne znakove u odnosu dvoje ljudi, ne znaju kako se ljudi u sukobu osjećaju, zašto se tako osjećaju, kakva je njihova prošlost, zašto su takvi kakvi jesu... no ipak bez svih tih informacija uzimaju si pravo da sude je li netko nepravedan u svojim postupcima ili nije. I pri tome često griješe.
Zato ne treba suditi, ako nas se sukob direktno ne tiče. Bez ozbiljnog uključenja nikada ne znamo kako je došlo do toga da netko postupa na način koji se nama, površnim promatračima, čini nepravedan.
utorak, studeni 13, 2007
Komentar
ona_zna na prethodni post:
"Da,ali kad nekog voliš tvoja najveća želja može biti njegova sreća,a ako i on tebe voli njegova najveća želja je tvoja sreća,pa su onda sve želje ispunjene i sreći nikad kraja.Kao što je ujedan pisac rekao,:'Kad ljubiš nek ti najveća želja bude zaspati s molitvom na usnama za ljubljenog'."
Odnos koji je ona_zna opisala je nemoguć. Da bih objasnio zašto, iskarikirat ću ih do kraja: Ako su njoj najvažnije njegove potrebe, onda će svoje zanemarivati, pa će ih iskazivati vrlo rijetko ili ih uopće neće iskazivati. Njemu njene potrebe tada mogu biti najvažnije na svijetu, ali ih on ne može ispuniti, jer jednostavno ne zna koje su - ona ih ne iskazuje. On isto tako ne iskazuje svoje potrebe, jer mu je najvažnije da njene budu ispunjene, ali k vrapcu, ne zna koje su to potrebe, ne zna što da ispuni. I tako se vrte u krugu, zanemarujući svoje potrebe i ne znajući potrebe onog drugog.
No u realnosti se događa nešto drugo: Ako tražiš osobu s jedinim ciljem da ispunjavaš njegove potrebe, vjerojatno ćeš i naći osobu s kojom ćeš to moći činiti, ali to je ona koja svoje potrebe iskazuje. A ljudi koji iskazuju svoje potrebe dijele se u dvije skupine.
Ako imaš sreće naići ćeš na osobu koju nije strah da iskaže svoje potrebe, ali to očekuje i od tebe. Ne želi pored sebe osobu koja cijelo vrijeme ima stav: "dragi, ja nisam bitna, bitan si samo ti...", već osobu koja će mu omogućiti da i on njoj nešto da, koja će jasno reći što želi i uživati kad to dobije. Kad bude shvatio da ti nemaš želju primati, nego samo davati, otići će, jer ne želi biti uskraćen za ljepotu davanja.
U gorem slučaju naletjet ćeš na sebičnu osobu s kojom ćeš u početku uživati, jer ćeš moći davati. No kad vidiš da daješ, a ne primaš, postati ćeš vrlo brzo nesretna. Njemu će biti dobro, jer puno dobiva, a ne mora se truditi da daje. No ti nećeš biti zadovoljna.
Preduvjet da u ljubavi budemo sretni jest da naučimo iskazivati i zadovoljavati svoje želje. I da nam to ne bude ništa manje (ni više) važno od želja partnera.
ponedjeljak, studeni 12, 2007
S topica "Spremnost na kompromise?":
... Da bi se pojavila potreba za kompromisom, potrebno je da nekoj stvari, nekoj svojoj želji ili potrebi dam dovoljan značaj (ako joj ne dajem značaj lako ću odustati od nje) i da druga osoba priječi ostvarenje te moje želje ili potrebe i spremna je na pregovore, iako nije spremna u potpunosti odustati od sprečavanja mene da ispunim želju/potrebu, tj. i ona tome pridaje dovoljno veliki značaj.
U takvoj se situaciji možemo naći jedino na pola (trećini, četvrtini..) puta, tj. ja sigurno neću u potpunosti ispuniti svoju želju/potrebu. To što će dogovor eventualno biti pravedan ne umanjuje činjenicu da moja želja/potreba nije ostvarena.
Koji je način da u potpunosti ostvarujem svoje želje i potrebe? Prvo što mogu učiniti jest da ograničim važnost istih na samo zaista bitne stvari - mnogi ljudi daju izrazitu važnost svakoj svojoj želji i potrebi, od toga da žele imati dijete (što je i za mene važna želja) do toga da žele da im pločice u kupaoni budu svjetlozelene boje i spremni su se za to boriti do smrti - ili nekog kompromisa - OK, neće biti svjetlozelene, nego tamnozelene, ali smeđe nikako! Ako sam tolerantna osoba, onda ću bez problema dozvoliti da pločice budu smeđe, jer to mene neće posebno smetati, a mojoj je ženi (ako se o njoj radi) jako bitno da pločice budu smeđe. Ona je time zadovoljila svoju potrebu, a ja sam i dalje OK, iako nismo pregovarali niti došli do kompromisa.
Drugo što mogu učiniti jest pažljiv izbor osobe s kojom živim - izaberem li netolerantnu osobu, uvijek će biti po njenom, a moja je važna potreba da ponekad i u sitijim stvarima, ne mjereći na kapaljku kad i koliko, bude i po mom. Osim toga, u onim zaista važnim stvarima, kojih nema puno, stavovi nam se moraju poklapati. Oko tih stvari ne želim raditi kompromise jer ih je malo i može se naći dovoljno osoba koje su mi kompatibilne.
Život na takav način daje osjećaj slobode i kad smo s nekim u vezi, jer živimo na način koji nam u potpunosti odgovara. Bez ikakvih kompromisa.
srijeda, studeni 7, 2007
S topica "Obrasci ponašanja":
Koji dio nas, naše osobnosti, postavlja "visoke kriterije"? Zašto neki ljudi imaju poriv postaviti si "visoke kriterije" i stremiti prema njima, a drugi o nikakvim kriterijima uopće ne razmišljaju, što ne znači da ne ispunjavaju ciljeve - jer kriterij i cilj nije isti pojam?
Jesu li oni koji postavljaju "visoke kriterije" sretniji od onih koji samo ispunjavaju svoje ciljeve bez razmišljanja o kriterijima? Čovjek koji sam sebi postavlja visoke kriterije ulaže jako mnogo energije da te kriterije i dostigne - a dostiže ih samo onda kada svaki događaj u životu,
bez izuzetaka, dokazuje da su kriteriji zadovoljeni. A to je nemoguće, ne samo zato što je čovjek po prirodi nesavršen (oni koji postavljaju visoke kriterije često će tvrditi da u barem uskom segmentu čovjek može biti savršen, no ni to nije istina), već i zato što ne znamo hoćemo li dokazati da se držimo tih visokih kriterija i u budućnosti. Postavimo li si visoke kriterije, moramo biti stalno napeti i oprezni - jesmo li u skladu s vlastitim kriterijima, jesmo li ih ispunili, ispunjavamo li ih? Ako ih dostižemo, pogled u prošlost ispunjava nas zadovoljstvom i sigurnošću, ali budućnost je neizvjesna - hoćemo li ih i dalje dostizati? Napetost i nervozu brzo uklanjamo podsjećanjem da se uspijevamo držati kriterija i tu se zatvara začarani krug: Da bismo bili zadovoljni,
moramo održavati visoke kriterije, bez obzira na praktičnu važnost održavanja tih kriterija. Možda bismo živjeli opuštenije, sretnije i s više slobodnog vremena kada bismo si dozvolili odmak od tako visokih kriterija? Nejasan, polusvjesni strah da će se nešto strašno dogoditi ako se ne držimo tih kriterija uvijek nas vraća natrag na njihovo održavanje, čak i ako se u našim životima ništa ne bi promijenilo na loše da ih se ne držimo. Dapače, otvorili bi nam se novi vidici, iskusili bismo nov način života, uživali u slobodi kakvu nam briga o održavanju visokih kriterija nikada neće dozvoliti... ali nikada nećemo to saznati. Jer ćemo i u trenucima kad smo sretni, i u trenucima kad smo najopušteniji, i dalje voditi računa o našim visokim kriterijima. Tim ćemo se kriterijima čuvati od rizika koje nosi život, ne shvaćajući da nas je čuvanje od rizika ograničilo u istraživanju kako svijeta, tako i mnogih aspekata naše osobnosti. Bijegom od životnih rizika spriječili smo sebe da iskusimo mnoga iskušenja i razvijemo kapacitete i sposobnosti koji bi nam omogućili da uživamo u životu na nov, na žalost nikada otkriven način.
Visoka cijena koja se plaća uopće ne mora biti u razočarenju, nesreći ili osjećaju promašenosti. Ona se nalazi u nerazumijevanju da postoje drugi, možda i ljepši načini života od postavljanja i konstantnog održavanja visokih kriterija.
Ovime dolazimo do još jednog obrasca ponašanja - osobe koja postavlja sebi visoke kriterije i ispunjavanjem istih vjeruje da je došla do svrhe svog postojanja, a sve ljude koji nemaju namjeru svoj život ograničiti visokim kriterijima smatra ljudima koji još nisu dostigli njen stupanj razvoja, ljudima koji tumaraju u kaosu koji gotovo sigurno, ako ne budu imali sreće, mora završiti loše.